Trening budućih prvaka: fokus na pad francuskog javnog modela naspram privatnih akademija
Dugo je Francuska predstavljala jedan od posljednjih bastiona javnog modela treninga u svjetskom tenisu.
Strukturiran, centraliziran sustav, osmišljen da otkrije, razvije i prati talente u zemlji od prvih udaraca do najviše razine.
No kako se sport globalizirao, drugi model – onaj privatnih akademija, rođen u Sjedinjenim Državama i potom izvožen u Europu pa na Bliski istok – nametnuo se kao povlaštena opcija za sve veći broj mladih igrača.
Francuski model: 50 godina napetosti između federacije, akademija i obitelji
Ovaj dosje nudi analizu specifične evolucije francuskog sustava, stavljajući ga u globalnu perspektivu.
Jer Francuska, sa svojim snažnim federalnim nasljeđem, nudi jedinstveno polje promatranja: zemlju u kojoj elitni trening gotovo nikada nije bio prepušten privatnom sektoru, sve dok se krajolik nije preokrenuo.
Razumjeti tu transformaciju znači ispričati pedeset godina napetosti između javnih institucija, privatnih aktera i obitelji u potrazi za performansom.
1960.–1970.: Na počecima federalnog modela, država gradi kostur
Krajem 1960-ih Francuska još uvijek traži svoj put u području sportskog treninga. Zemlju obilježava ideja da država mora organizirati, financirati i harmonizirati pristup vrhunskom sportu.
FFT se uklapa u taj opći pokret, slično kao i druge francuske federacije, pokretanjem prvih strukturiranih nacionalnih kampova i pilot-centara.
Ta mjesta, još uvijek rudimentarna, okupljaju mlade nade oko trenera koje imenuje federacija, ponekad s improviziranim internatima uz partnerske klubove.
Treba podsjetiti da u to vrijeme INSEP, koji će postati jedan od stupova treninga francuske elite, još ne postoji u svom modernom obliku. Službeno će biti osnovan tek 1975. Prije toga, model je ostao rascjepkan, bez pravog centraliziranog kampusa.
Ipak, učvršćuje se snažna ideja: trening mora biti javni, nacionalni i vertikalno organiziran. U toj logici, federacija postaje nezaobilazan prolaz za svaku ambiciju.
1970.–1980.: Američki val i rađanje privatnog protumodela
U istom razdoblju, s druge strane Atlantika, počinje se oblikovati mala tiha revolucija.
U Sjedinjenim Državama pojavljuju se prve privatne teniske akademije, plod inicijative trenera-poduzetnika koji žele izbjeći javne strukture.
Najemblematičnija među njima osnovana je 1978. u Bradentonu na Floridi: akademija Nicka Bollettierija, koja će kasnije postati IMG Academy.
Bollettieri (1931.–2022.), legendarni američki trener, uvodi potpuni raskid s europskim federalnim modelom.
Intenzivni treninzi, stalna kompetitivnost, individualizirano praćenje, prisutnost raznih stručnjaka za pripremu… i neviđena upotreba „storytellinga” oko mladih igrača. Ovaj „laboratorij” želi biti poduzeće prije nego sportska institucija.
U Europi se taj model isprva doživljava kao egzotična zanimljivost, gotovo američka fantazija. Ipak, on uvodi potpuno novi paradigm: privatni, komercijalni, međunarodni trening, slobodan u svojim pedagoškim izborima.
1980.–1990.: Zlatno doba europskog federalnog modela
Dok Bollettieri dobiva na vidljivosti, Europa, a posebno Francuska, učvršćuje vlastiti model. Osamdesete godine obilježavaju vrlo dobro razdoblje federalnih centara.
Razvijaju se specijalizirane strukture: „pôles France”, „pôles Espoirs”, regionalni centri i naravno INSEP, koji brzo postaje simbol javne sportske izvrsnosti.
Postignuti uspjesi potvrđuju metodu. Nekoliko velikih francuskih igrača, poput Yannicka Noaha, Henrija Lecontea i Guya Forgeta, razvija se u federalnom okruženju, iako neki od njih dio puta prolaze izvan strogog okvira FFT-a.
Dominantni diskurs je jasan: vrhunski francuski igrač rađa se i izgrađuje u federalnom sustavu. U tom trenutku, američke akademije, premda fascinantne, ostaju daleki svemir.
1990.–2000.: Globalizacija potresa granice i otvara vrata akademijama
Devedesete godine su razdoblje globalizacije tenisa. Putovanja se intenziviraju, juniorski turniri postaju međunarodni, a obitelji počinju uspoređivati metode treninga različitih zemalja.
Sjedinjene Države nude infrastrukturu i sportski stil života radikalno drukčiji od europskog. Istodobno, Španjolska razvija vlastite privatne centre, oko Barcelone, Valencije ili Mallorce, specijalizirane za rad na izdržljivosti i zemljanoj podlozi.
Privatne akademije postaju akceleratori karijere. U SAD-u IMG nastavlja primati i pratiti putanje budućih prvaka.
Jim Courier, Andre Agassi, Monica Seles ili Maria Šarapova, koja je kao tinejdžerica stigla u Bradenton početkom 2000-ih.
U Španjolskoj privatne strukture koje daju prednost fleksibilnosti i intenzivnoj praksi privlače mlade iz sjeverne Europe, privučene klimom i tehničkom strogošću.
Ipak, treba biti nijansiran: velika većina europskih igrača i dalje se formira u nacionalnim federacijama ili tradicionalnim klubovima. No ideja da postoji konkurentski model, koji funkcionira, počinje se nametati u kolektivnoj mašti.
2005.–2015.: Svjetska ekspanzija i transformacija akademija u međunarodne brendove
Od sredine 2000-ih akademije mijenjaju razmjere. Više nisu samo mjesta treninga, već postaju svjetski brendovi, često strukturirani kao poduzeća.
Ambiciozni marketing, luksuzna infrastruktura, međunarodni internati, mentalno praćenje, videoanaliza, najsuvremenije teretane: profesionaliziraju se do te mjere da konkuriraju federalnom treningu na njegovom vlastitom terenu.
Pojavljuje se ili se razvija nekoliko velikih projekata: Mouratoglou Academy, koju su 1996. osnovali Patrick Mouratoglou i Bob Brett u pariškoj regiji, a zatim preseljena u Sophia-Antipolis (Azurna obala) 2011.
Rafa Nadal Academy na Mallorci, koju je osnovala legenda Rafael Nadal, a čije službeno otvaranje 2016. okrunjuje projekt koji je godinama ranije pokrenula obitelj Nadal.
Ne treba zaboraviti ni uspon francuskih centara poput French Touch Academy u Cap d’Agdeu (Hérault) od 2018., koju je pokrenuo Charles Auffray.
Naposljetku, neke se akademije osnivaju na Bliskom istoku ili u Aziji, uz potporu međunarodnog privatnog financiranja.
2015.–2020.: Monopol se urušava, povjerenje se preusmjerava
Kako se privatni sektor profesionalizira, federalne strukture djeluju ukopane u stari model.
Diskurs obitelji i igrača mijenja se. Federacije se optužuje za administrativnu rigidnost, zastarjele infrastrukture i ponekad neprozirne odabire.
Suprotno tome, privatne akademije ističu individualizaciju, raznolikost profila trenera, međunarodnu otvorenost i mentalnu podršku. Zaokret je vidljiv u izborima mladih talenata.
Slučaj Francuza Gabriela Debrua je paradigmatičan: pobjednik juniorskog Roland-Garrosa 2022., napušta FFT krajem 2023., u dogovoru s federacijom, kako bi se pridružio Piatti Tennis Centeru u Italiji, pod vodstvom Riccarda Piattija, jednog od najuglednijih privatnih trenera u Europi.
Ovakav prijelaz, nekad rijedak, postaje uobičajen. Od tada je mladi igrač napustio ATP Tour kako bi krenuo na američki sveučilišni krug, pridruživši se kampusu Champaign-Urbana (Sveučilište Illinois).
Sinner, Rune, Alcaraz, Gauff… svi prošli kroz privatne akademije
Ali Gabriel Debru nije jedini. Na aktualnom Touru brojni su prvaci također odabrali privatni put.
Holger Rune (Mouratoglou Academy s 13 godina), Jannik Sinner (Piatti Tennis Center s 13 godina), Coco Gauff (Mouratoglou Academy s 10 godina), Stefanos Tsitsipas (Mouratoglou Academy s 17 godina), Alexandra Eala (Rafa Nadal Academy s 13 godina) ili Carlos Alcaraz (Ferrero Tennis Academy s 15 godina) savršeni su primjeri toga.
Taj izbor, još marginalan prije nekoliko godina, danas postaje kraljevska staza za talentirane mlade igrače.
2020.–2024.: Privatni model dominira vrhunskom razinom — za one koji si ga mogu priuštiti
Danas, međutim, vrhunske privatne akademije naplaćuju između 50 000 i 90 000 eura godišnje.
Primjeri su IMG Academy (oko 70 000 €/god. i 90 000 €/god. s paketom smještaja) i Evert Tennis Academy (više od 50 000 €/god. sa smještajem) u Sjedinjenim Državama.
Ali i Rafa Nadal Academy (oko 56 000 €/god.) i Mouratoglou Academy (oko 40 000 €/god.) u Europi.
Uz to, s putovanjima, godišnji iznos može premašiti 75 000 eura, pa se čak približiti 100 000 eura.
I dok je za mnoge obitelji takvo ulaganje nedostižno, za one koje to mogu, te akademije nude okruženje koje je teško dostići: međunarodni kalendar, sparinge visoke razine, multidisciplinarne timove, uronjenost u kulturu Toura.
Malo-pomalo, sportska se putanja čini podijeljenom na dva svijeta: detekciju, koju i dalje u velikoj mjeri osiguravaju federalni sustavi, i elitni trening, koji sada preuzima privatni sektor.
U toj konfiguraciji, čisti talent više nije dovoljan. Financiranje, mreža kontakata, sposobnost integriranja u vrhunsku strukturu postaju odlučujući elementi karijere.
Primjerice, Holger Rune je imao korist od zaklade ChampSeed, koju je osnovao Patrick Mouratoglou, kako bi se mogao školovati unutar akademije.
Danas: dualni sustav, ali gotovo bez suradnje
Svjetski tenis danas funkcionira prema dvama paralelnim krugovima. S jedne strane, federalni sustav, koji zadržava svoju povijesnu misiju detekcije i masovnog treninga. S druge, privatni sektor, usmjeren na elitu, individualizaciju i međunarodne putanje.
Ta bi se dva svijeta mogla nadopunjavati; ponajviše koegzistiraju ignorirajući se, svaki od njih brani svoju legitimnost, učinkovitost i filozofiju, iako su neki predsjednici federacija, posebice Gilles Moretton u Francuskoj, najavili volju za suradnjom.
"Približio sam se svim akademijama sa svim timovima FFT-a", pojasnio je. Treba istaknuti kvalitetan rad obavljen u privatnom sektoru i prestati ga ignorirati i potiskivati.
"Stvorit ćemo ovaj javno-privatni savez, s izborima treninga, mjestima treninga, prilagođenima svakom mladom igraču, kojima ćemo ponuditi proizvode po mjeri", izjavio je za RMC Sport 2021.
Ključno pitanje ostaje: u sportu u kojem se trening privatizira i u kojem troškovi eksplodiraju, treba li pristup izvrsnosti ostati financijska privilegija? Ili federacije mogu ponovno osmisliti svoju ulogu kako bi ponovno postale pravi društveni uspon?
Povijest posljednjih pedeset godina jasno pokazuje jedan trend: monopol više ne postoji, a konkurencija se danas odvija i iza kulisa treninga.
Davis Cup: između reformi, kritika i nacionalne kulture 
Paradoks koji dijeli tenis: između iscrpljenih igrača i zagušenog kalendara, ali sve brojnijih egzibicija 
Trening budućih prvaka: fokus na pad francuskog javnog modela naspram privatnih akademija 
Prijeti li padel tenisu? Uron u revoluciju koja potresa ustaljeni poredak