Davis Cup: između reformi, kritika i nacionalne kulture
Davis Cup, mitsko natjecanje u tenisu stvoreno 1900., tijekom prve četiri godine svojeg postojanja suprotstavljalo je samo Sjedinjene Američke Države i Veliku Britaniju. Postupno se otvorila drugim nacijama, najprije Belgiji, Francuskoj, Austro-Ugarskoj i Australaziji (momčad Australije i Novog Zelanda).
S vremenom je doživjela različite promjene, s pojavom Svjetske skupine 1980-ih i današnjim otvaranjem za 159 nacija.
Nažalost, od 2010-ih natjecanje prolazi kroz velike potrese. Sve ga više bojkotiraju veliki igrači, koji se više ne libe preskočiti ovo natjecanje, dajući prednost svojoj pojedinačnoj karijeri u već dovoljno zgusnutom kalendaru.
Reforma koja izaziva burne rasprave
Prijedlozi reformi pojavljivali su se sve do novog formata 2019.: kraj mečeva na tri dobivena seta i uvođenje završne faze na neutralnom terenu krajem godine tijekom jednog tjedna.
Međutim, ta reforma daleko je od toga da se svidi svim akterima tenisa, posebice onima koji dolaze iz zemalja s bogatom poviješću u ovom natjecanju.
Yannick Noah, kapetan francuske Davis Cup reprezentacije 2018., kada je reforma upravo bila izglasana, izjavio je: "Ova mjera je previše radikalna i po mom mišljenju ubit će dušu i samu bit Davis Cupa.
"Novac je taj koji odlučuje"
Za mene će to biti malo kao cirkus. Čelnici su bili prisiljeni donijeti radikalnu odluku jer su neki igrači zaboravili povijest Davis Cupa. Kada naš broj 1 kaže da mu je prioritet Davis Cup, to je duh koji bi omogućio da se natjecanje sačuva takvim kakvo je bilo.
Od trenutka kada neki igrači radije igraju egzibicije ili natjecanja s većom zaradom, to je njihov izbor. Davis Cup zbog toga pati. Novac je taj koji odlučuje."
Ali, iako sve te promjene slamaju srce većini teniskih aktera, kultura Davis Cupa i dalje postoji, između lijepih uspomena za bivše igrače i želje da se održi ljubav prema ovom ekipnom natjecanju, toliko posebnom u individualnom sportu.
DAVIS CUP KAO NOSITELJ NACIONALNOG PONOSA
Za vrhunskog sportaša, predstavljati svoju zemlju vrlo je često velika čast. U tenisu to znači i potvrditi nade koje je Savez položio u njega.
Igrač se također može transcendirati u Davis Cupu jer osjeća neku vrstu moralnog duga prema svojoj zemlji.
Od svojih prvih godina mnogi su imali konkretnu pomoć svog Saveza: financijsku potporu za putovanja na juniorskim turnirima, pristup modernoj infrastrukturi, nacionalne trenere, kampove, medicinsku pratnju… Sve to predstavlja značajno ulaganje koje je pridonijelo tome da postanu profesionalci.
Zauzvrat, Davis Cup postaje poseban trenutak da se naciji nešto vrati. Za neke, igrati u bojama svoje zemlje znači odati počast tom putu, zahvaliti onima koji su vjerovali u njih i braniti sustav koji im je pružio sredstva da dosegnu najvišu razinu.
Kolektivni duh u individualnom sportu
Davis Cup pruža emocije koje igrač ne može doživjeti na turnirima. John Millman, koji je ipak pobijedio Rogera Federera na US Openu 2018. kako bi se plasirao u četvrtfinale i suočio s Novakom Đokovićem, radije je kao najdraže trenutke svoje karijere istaknuo uspomene iz Davis Cupa.
U siječnju 2025. izjavio je u ekskluzivnom intervjuu za TennisTemple: "Iako je to bila stvarno posebna uspomena, pobijediti Rogera u četvrtom kolu US Opena 2018., za mene su zapravo najposebniji trenuci oni kada sam mogao predstavljati svoju zemlju. Imao sam sreću sudjelovati na dvjema Olimpijskim igrama, u Riju i Tokiju. Volim te trenutke, kao i Davis Cup.
"Više sam volio trenutke kada sam predstavljao svoju zemlju"
Bio sam vrlo počašćen i oduševljen što sam bio dio te ekipe. Imati idola poput Lleytona Hewitta kao kapetana bilo je iznimno posebno za mene. I doista stvorite veze s drugim australskim tenisačima tijekom tih tjedana. Za mene su možda najposebniji trenuci oni kada sam mogao predstavljati zemlju, ali jasno je da je pobijediti Rogera na US Openu bilo golemo postignuće, jer je on jedan od najvećih igrača svih vremena, na tako važnoj pozornici. Bio je to uzbudljiv trenutak za mene, ali više sam volio mečeve u kojima sam predstavljao svoju zemlju.
I mislim da je to jedinstveno kad ste australski tenisač, zaista se oslanjate na te odnose s drugim australskim igračima. Kao što sam već rekao, toliko vremena provodimo daleko od kuće da im se jako približimo. Zato se nađemo u ekipi s igračima s kojima smo stvorili vrlo bliske veze."
"Davis Cup mi znači sve"
Kao što ističe Millman, Davis Cup ima posebno mjesto u srcima Australaca. Alex de Minaur također jako voli ovo natjecanje; broj 109 istetoviran mu je iznad lijevog prsnog mišića. Broj koji za njega ima vrlo posebno značenje, jer je 109. australski igrač koji je predstavljao svoju zemlju u Davis Cupu. Godine 2019., u izjavi koju je prenio L’Équipe, rekao je: "To je jedina tetovaža koju ću imati u životu. Davis Cup mi znači sve, pa sam je dao napraviti tik iznad srca."
S oko 27 milijuna stanovnika, Australija je osvojila Davis Cup 28 puta. To je zemlja koja je imala mnogo velikih tenisača, poput Roda Lavera, Roya Emersona ili, nedavnije, Lleytona Hewitta.
Australski igrači često imaju posebno snažne veze jedni s drugima, a to je u velikoj mjeri povezano s geografijom njihove zemlje, kako je objasnio Millman. Australija je izolirana od ostatka teniskog svijeta, a gotovo svi važni turniri igraju se desecima sati leta od njihove kuće.
Još od juniorskih kategorija putuju zajedno, dijele iste beskrajne letove, iste daleke turneje i iste periode prilagodbe. Ta situacija prirodno stvara solidarnost: okupljaju se, podržavaju i tvore čvrstu jezgru kako bi se nosili s udaljenošću. To prijateljstvo stvara pravu grupnu kulturu, koja se zatim prenosi u Davis Cup, gdje Australci često odaju dojam da su više od ekipe.
Francusko naslijeđe suočeno s reformom
U Francuskoj je kultura Davis Cupa također vrlo jaka. Igrači su navikli igrati u ekipi, posebice kroz međuklubova natjecanja. Naslov u Melbourneu 2001. protiv Australije Lleytona Hewitta još je uvijek u sjećanju mnogih Francuza zaljubljenih u tenis. Arnaud Clément, član ekipe u to vrijeme, izjavio je: "Večer u Melbourneu nakon naše pobjede 2001. ostat će najljepša u mom sportskom životu".
Reforma Davis Cupa, izglasana 2018., također je bila predmet brojnih kritika u tom razdoblju.
Ipak, tadašnji predsjednik Francuskog teniskog saveza Bernard Giudicelli podržavao je tu reformu. Za njega je povratak unatrag nemoguć i aktualni format je uspješan.
STEVE DARCIS, JUNAK DAVIS CUPA: KADA JE ZASTAVA UMNOGOSTRUČILA NJEGOV TENIS
Steve Darcis, aktualni kapetan belgijske Davis Cup reprezentacije, istaknuo se u pojedinačnoj karijeri pobjedom nad Rafaelom Nadalom u Wimbledonu 2013., ali i svojim nastupima u Davis Cupu. Belgijanac je imao posebnu naklonost prema ovom natjecanju tijekom karijere, kada su se mečevi još igrali u formatu domaće/gostujuće.
Darcis odlučujući u presudnim susretima
Ono što je posebno volio bio je odlučujući meč pri rezultatu 2-2, u kojem su se drugi reketi svake ekipe suočavali kako bi svojoj momčadi donijeli odlučujući bod, sinonim pobjede. Do poraza od Lucasa Pouillea tijekom francuskog naslova 2017., imao je omjer 5-0 u tim odlučujućim mečevima.
Sveukupno je dobio 22 meča, a izgubio 12. Njegova najljepša pobjeda vjerojatno je ona protiv Alexandera Zvereva 2017. u dvorani u Frankfurtu. Belgijanac je slavio 2-6, 6-4, 6-4, 7-6 i uvelike pridonio pohodu Belgije koja je te godine stigla do finala.
Kultura Davis Cupa
Nakon pobjede nad Zverevim, koji je tada bio 22. igrač svijeta, Darcis je istaknuo posebnost Davis Cupa: "Velika razlika je u tome što smo mi imali ekipu, dok je Njemačka imala individualce.
Istina je da mi je iskustvo jako pomoglo. Alexander Zverev će jednog dana biti u Top 5, ali još mora naučiti što znači igrati Davis Cup."
Novi format koji bez oklijevanja kritizira
Kao aktualni kapetan belgijske reprezentacije, Darcis sada svojim igračima prenosi tu kulturu ekipnog natjecanja, iako mu se aktualni format Davis Cupa jako ne sviđa te ga nije oklijevao kritizirati na press konferenciji na Final 8 2025.
"Za mene, Davis Cup više zapravo ne postoji, smatram da je format stvarno odvratan."
DUH VJEČNOG NATJECANJA
Iznad nedavnih polemika i preobrazbi koje su poljuljale njegov identitet, Davis Cup ostaje posebno natjecanje u teniskom krajoliku. Oslanja se na više od stoljeća dugu povijest, na generacije igrača koji su odrasli sanjajući da brane svoje boje, i na emocije koje pojedinačni tour nikada ne može u potpunosti reproducirati.
Bilo da je riječ o osjećaju vraćanja zemlji onoga što vam je dala, o snazi kolektiva u samotnjačkom sportu ili o gotovo bratskoj vezi koju neke nacije, poput Australije, uspijevaju stvoriti, Davis Cup i dalje stvara jedinstvene trenutke. Podvizi igrača poput Stevea Darcisa, Alexa de Minaura ili francuskih heroja iz Melbournea 2001. svjedoče o tom plamenu koji traje, čak i ako se format mijenja.
Sve dok igrači budu nastavili smatrati ovaj dres čašću i odgovornošću, dokle god će se navijači prepoznavati u tim nacionalnim borbama, duh Davis Cupa će preživjeti. Možda je promijenio lice, ali vjerojatno nije potpuno izgubio svoju dušu.
Davis Cup: između reformi, kritika i nacionalne kulture 
Paradoks koji dijeli tenis: između iscrpljenih igrača i zagušenog kalendara, ali sve brojnijih egzibicija 
Trening budućih prvaka: fokus na pad francuskog javnog modela naspram privatnih akademija 
Prijeti li padel tenisu? Uron u revoluciju koja potresa ustaljeni poredak