Paradoks koji dijeli tenis: između iscrpljenih igrača i zagušenog kalendara, ali sve brojnijih egzibicija
Dok su se igrači godinama žalili na kalendar ubitačnog ritma i sezonu bez predaha, egzibicije organizirane u prosincu nikada nisu bile brojnije.
Između pritužbi na umor, honorara s šest znamenki i umnažanja događaja koje financiraju razni akteri, međusezona se pretvorila u paralelno tržište u punoj ekspanziji. Sustav u kojem tenis razotkriva svoje proturječje.
PARADOKS KALENDARA: ISCRPLJENI IGRAČI, ALI STALNO NA TERENU
Već više od deset godina pretrpanost kalendara jedan je od najčešćih refrena u svijetu tenisa. Zvijezde iz top 10 kao i igrači iz top 100 neumorno ponavljaju isti zaključak: sezona je preduga, oporavak nedostatan, a tijela se troše brže nego ikad.
"ATP mora nešto napraviti u vezi kalendara", upozorio je Carlos Alcaraz tijekom sezone, prije nego je dodao: "Zapravo nemamo trenutke u kojima možemo uzeti vremena za trening ili odmor."
Kod žena je Iga Świątek, svjetski broj 2, jedna od onih koje najredovitije prozivaju situaciju: "Kad bacim pogled na kalendar, mislim da igramo previše. Kalendar je lud. Jako je zahtjevan i težak."
Produljeni Masters 1000 i WTA 1000, uzrok zasićenog kalendara
Ipak, nameće se paradoks: usprkos tim stalnim pritužbama, igrači nikada nisu toliko nizali mečeve, uključujući i izvan službenih natjecanja.
ATP/WTA sezona proteže se od početka siječnja do sredine studenoga, dakle gotovo jedanaest mjeseci natjecanja. Međusezona, koja bi trebala trajati četiri do šest tjedana, trebala bi igračima omogućiti da izliječe ozljede, oporave se, fizički ojačaju i rade na specifičnim aspektima svoje igre za nadolazeću sezonu.
U praksi, to razdoblje pauze postupno nestaje, ponajprije zbog egzibicija. Igrači, kao i tijekom godine, obavljaju više putovanja, ali ovaj put radi nekoliko dana natjecanja, što im nužno skraćuje vrijeme odmora.
Produljenje turnira Masters 1000 i WTA 1000 na dvanaest dana dodatno je pojačalo zasićenost kalendara. Madrid, Rim, Montreal/Toronto, Cincinnati ili Šangaj funkcioniraju gotovo kao Grand Slamovi, s dugotrajnim boravkom na licu mjesta i razinom zahtjevnosti koja ostaje visoka gotovo dva tjedna.
Žene u boljoj situaciji od muškaraca?
Na ATP turneji Monte Carlo jedini je vrhunski turnir koji igrači imaju pravo preskočiti: ostalih osam Mastersa 1000 moraju se igrati, pod prijetnjom financijskih sankcija, poput smanjenja 25% njihovog završnog godišnjeg bonusa u slučaju odustajanja.
Žene pak uživaju nešto više slobode: Rim, Montreal/Toronto, Cincinnati nisu obvezni, kao ni Doha i Dubai, dva turnira koja se igraju u trajanju od tjedan dana.
No ukupno gledano, zaključak je za oba toura isti: pauze između turnira nestaju, a igrači ponekad mogu provesti čitav mjesec daleko od kuće (niz Indian Wells–Miami u ožujku, Madrid–Rim u svibnju i Montreal/Toronto–Cincinnati u kolovozu), trenirajući, a odigravši na kraju tek nekolicinu mečeva.
Manje mečeva, ali puno fizičkija igra
Paradoksalno, današnji muški igrači odigravaju manje mečeva nego u doba Thomasa Mustera ili Jevgenija Kafelnikova devedesetih. Prvi je, primjerice, 1995. odigrao 104 meča (godina u kojoj je osvojio 12 naslova), drugi 105 u 1995. i 1996., te 101 u 2000.
Nasuprot tome, moderni top 10 igra između 65 i 80 mečeva, a svjetski broj 1 sezonu općenito završava između 70 i 85 susreta, kao Carlos Alcaraz 2025. (71 pobjeda, 9 poraza). No fizički je intenzitet eksplodirao: usporene podloge, duži izmjene, povećane medijske obveze i ujednačenost razine.
U tom kontekstu, umnažanje egzibicija u prosincu (gotovo deset u 2025.) pojačava paradoks između govora o umoru i stalne prisutnosti na terenu.
KRAJEGZIBICIJE KRAJEM GODINE, BIZNIS KOJI JE POSTAO NEZAOBILAZAN
Dok se igrači žale na kalendar koji je postao neizdrživ i koji im više ne ostavlja prave periode za oporavak, egzibicije se neprestano množe, do te mjere da se sada tretiraju kao pravi mini-događaji koje pomno prate navijači i mediji.
A prije deset ili petnaest godina, u doba kada je Big 3 (Federer, Nadal, Đoković) dominirao tourom, egzibicije na kraju sezone gotovo su se mogle nabrojati na prste jedne ruke.
Najemblematičnija su bila Mubadala World Tennis Championships, stvorena 2009. u Abu Dhabiju. Koncept, vrlo jednostavan, pronašao je svoju publiku: trodnevna egzibicija, smještena krajem prosinca ili početkom siječnja, zamišljena kao proba prije Australian Opena.
Format (dva četvrtfinala, dva polufinala, jedno finale – sve u najboljem od tri seta) bio je jednostavan, a kvaliteta ždrijeba ponekad je stvarala dojam službenog turnira.
S 250 000 dolara obećanih pobjedniku, događaj je stekao i određeni prestiž. Od 2009. do 2022. ugostio je sve velike zvijezde: Nadal je ondje trijumfirao pet puta, Đoković četiri. Ženski turnir dodan je 2017., što je dodatno učvrstilo status tog postajališta koje je postalo nezaobilazno.
No suočena s porastom spektakularnijih, profitabilnijih i manje zahtjevnih događaja, ova je priredba 2022. nestala.
Sve primamljiviji nazivi
Danas prosinac izgleda kao paralelna turneja: velika završnica UTS-a (Ultimate Tennis Showdown) u Londonu, Miami Invitational, Garden Cup u New Yorku, egzibicije u Indiji, Makau, Dubaiju ili Kini.
Nazivi tih priredbi, često spektakularni, osmišljeni su kako bi privukli pažnju i zadržali interes publike, čak i u razdoblju kada se čini da su navijači, već zasuti tenisom gotovo jedanaest mjeseci, i dalje spremni trošiti ga još više.
Programi također računaju na privlačnost zvijezda: Carlos Alcaraz sudjeluje u mini-američkoj turneji, Aryna Sabalenka glavna je atrakcija egzibicije organizirane u Madison Square Gardenu, dok Daniil Medvedev ili Gaël Monfils putuju u Indiju kako bi odigrali nekoliko mečeva u mješovitim ekipama.
Neke se protežu čak do siječnja, poput egzibicije organizirane u Južnoj Koreji, smještene neposredno prije Australian Opena, koja najavljuje dvoboj Carlosa Alcaraza i Jannika Sinnera.
Za organizatore su sastojci jednostavni: potpuna sloboda u vezi kalendara, kratki formati i jaka profitabilnost. Zvijezde se može angažirati bez ograničenja ATP-a ili WTA-e, dok one uživaju honorare ponekad usporedive s onima na službenim turnirima, uz manji fizički napor.
"UTS turniri su dobro plaćeni, zbog čega su vrlo konkurentni"
UTS, natjecanje koje je 2020. pokrenuo Patrick Mouratoglou, svake godine nudi osobito atraktivne nagrade tijekom završnog vikenda u prosincu u Londonu. Ukupna nagradna masa iznosi 1,6 milijuna eura, a ček za pobjednika može narasti do 500 000 eura.
Prvenstveno osmišljen za show, format se oslanja na trenutačni intenzitet prije nego na trajanje. Igrači se sučeljavaju u četvrtinama od osam minuta – tri osvojene dovoljne su za pobjedu u meču – s jednim servisom, nekim poenima koji vrijede trostruko i bez pauza između izmjena.
Model koji omogućuje visok ritam bez fizičkog napora klasičnog meča, a koji je, primjerice, uvjerio Alexa de Minaura da sudjeluje:
"Uzbudljivo je i drukčije, daje vam drugačiji pogled na to kako igrati poene. UTS turniri su dobro plaćeni, zbog čega su vrlo konkurentni. Svi pokušavamo osvojiti taj veliki ček na kraju tjedna, to motivira sve."
Danas egzibicije više nisu jednostavne zagrade unutar međusezone. One služe istodobno kao dodatni izvor prihoda, poligon za nove, kraće i spektakularnije formate, te platforma za izlaganje igrača u trenutku kada bi službena sezona zapravo trebala prepustiti mjesto odmoru.
TENIS NA RASKRIŽU: REGULIRATI MEĐUSEZONU ILI PRIHVATITI EGZIBICIJE?
Tenis godinama polako klizi prema međusezoni koja više nalikuje razdoblju komercijalne eksploatacije nego pravoj pauzi.
Prosinac, nekoć smatran dragocjenim mjesecom predaha tijekom kojeg je tenis bio u drugom planu, danas se pretvara u mjesec pretrpan egzibicijama, eksperimentalnim formatima i događajima skrojenim za show.
Pitanje je sada sljedeće: trebaju li svjetske teniske institucije štititi međusezonu ili prepustiti prostor tim priredbama koje se uvlače nakon jedanaest mjeseci intenzivnog natjecanja?
"Tenis zaslužuje pravu međusezonu"
Za neke je igrače odgovor očit. Alexander Zverev, trostruki finalist Grand Slama, to je jasno naglasio: "Imamo osjećaj da igramo sve više, a kalendar je gušći nego ikad. Tenis zaslužuje pravu međusezonu."
Tallon Griekspoor, igrač iz top 30, radije igra na sigurno: "Općenito, pokušavam ne igrati previše egzibicijskih mečeva jer nemamo puno vremena za odmor."
Dakle, traži se stvarno vrijeme prekida, daleko od četiri do šest tjedana koje stalno nagrizaju dodatne obveze. No paradoks je ogroman: oni koji se žale na neizdržljiv kalendar redovito su isti oni koje nalazimo na plakatima egzibicija.
"Vrlo je drukčije, jednostavno se zabavljamo igrajući tenis"
Najupadljiviji primjer je Carlos Alcaraz, često prisiljen braniti se pred medijima u vezi svojih pritužbi na kalendar i sudjelovanja na raznim egzibicijama:
"Egzibicije su drukčije od službenih turnira. Na tim turnirima morate ostati vrlo koncentrirani i ulagati fizički napor 15 ili 16 dana zaredom. Ovdje se jednostavno zabavljamo igrajući tenis jedan ili dva dana."
Unatoč tim argumentima, međusezona počinje postajati mit, jer se vrijeme za oporavak i pripremu igrača smanjuje zbog dana provedenih daleko od trening-terena.
Zamisliti dugu pauzu, usporedivu s onom u NBA-u (gotovo četiri mjeseca odmora, pripreme ili oporavka), natjeralo bi institucije da iznova osmisle kalendar, uklanjanjem turnira i promjenom termina događaja poznatih svima.
ATP postupno smanjuje broj ATP 250 turnira (s 38 na 29 između 2015. i 2025., a u budućnosti je planirano smanjenje na 10), no ta evolucija ostaje dorada kalendara kako bi se potaknulo sudjelovanje najboljih igrača na najvećim događajima. Ona ni na koji način nije povezana s umnažanjem egzibicija koje nagrizaju međusezonu.
Izostanak zajedničkog glasa
Druga se blokada nalazi u srži sustava: status igrača. Za razliku od nogometaša ili košarkaša, oni ne ovise o klubu ili ligi. Sami su sebi šefovi, slobodni angažirati se gdje žele.
Predsjednik ATP-a Andrea Gaudenzi podsjetio je: "Naši igrači mogu odlučiti o vlastitom kalendaru. Neki biraju igrati egzibicije. Smanjiti sezonu? Da, ali oni isto tako mogu odlučiti igrati manje egzibicija i provoditi više vremena odmarajući se."
Rečenica koja sažima cijeli problem: institucije nemaju pravne alate za ograničavanje egzibicija ili uvođenje obveznog vremena pauze.
Kako onda tražiti od igrača da se odreknu tih ultra-lukrativnih događaja, na kojima ponekad u jednom vikendu zarade onoliko koliko neki turniri nude nakon nekoliko odigranih mečeva?
Mišljenja se razilaze, model se mijenja
Čak se i PTPA (Association des joueurs de tennis professionnels), često predstavljena kao nada zajedničkog glasa među igračima, muči okupiti sve oko iste pozicije.
Top igrači žele maksimizirati svoje prihode i vidljivost, igrači izvan top 100 trebaju dodatne prihode, institucije žele očuvati svoj kalendar, a privatni promotori koriste izostanak pravila o međusezoni.
Rezultat: svatko ide u svojem smjeru i nijedno se jasno rješenje ne nazire.
Tenis se tako suočava s paradoksom koji zasad svima odgovara, ali bi dugoročno mogao oslabiti igrače i zamagliti čitljivost kalendara. Duga sezona, stanka koja to više nije, egzibicije kojih je sve više: model se mijenja, a da se o njemu nije doista raspravilo.
IZMEĐU MEĐUSEZONE I EGZIBICIJA, RAVNOTEŽA KOJU TREBA IZNOVA OSMISLITI
Uspon prosinačkih egzibicija danas dovodi u pitanje stvarno mjesto međusezone u tenisu. Zamišljena kao vrijeme odmora, ona se smanjuje pod utjecajem privatnih događaja koje je teško regulirati, budući da igrači ostaju slobodni u izboru kalendara.
Između ideje produženog odmora i one modela u kojem bi egzibicije bile više uokvirene, nikakva odluka nije donesena. Budućnost međusezone ovisit će o sposobnosti institucija da usklade oporavak, ekonomske zahtjeve i evoluciju spektakla.
Davis Cup: između reformi, kritika i nacionalne kulture 
Paradoks koji dijeli tenis: između iscrpljenih igrača i zagušenog kalendara, ali sve brojnijih egzibicija 
Trening budućih prvaka: fokus na pad francuskog javnog modela naspram privatnih akademija 
Prijeti li padel tenisu? Uron u revoluciju koja potresa ustaljeni poredak