Rat opreme: kako ugovori za odjeću dominiraju tenis biznisom
Zamislite igrača koji ulazi na teren pod reflektorima: svijet ne promatra samo njegovu igru, nego i boju njegove opreme, dizajn njegova polo‑majice i pažljivo postavljen logo na prsima.
Taj stilski odabir daleko je od nedužnog: on utjelovljuje svijet jednog brenda.
Iza tog jednostavnog gesta krije se snažan ekonomski plan djelovanja, koji svaki poen pretvara u marketinšku priliku, a neke igrače i igračice u prave utjelovljenja poslovnih strategija.
Ugovori za odjeću: novi strateški ulog u tenisu
Danas su teniske odjevne kombinacije prave marketinške alatke. Oprema nošena u finalu Roland‑Garrosa može lansirati prodaju cijele kolekcije, a neočekivana boja na US Openu može postati vizualni kod za cijelu sezonu.
Brendovi ulažu milijune jer jedan meč u „prime timeu” vrijedi kao globalna reklamna kampanja. I za razliku od reketa, tekstil je ono što je na ekranu najvidljivije.
Igrači su postali brendovi sami za sebe. Prošlo je vrijeme kada su prvaci „samo nosili opremu”. Danas oni utjelovljuju jedan svemir, storytelling, logo.
Federer je bio prvi koji je dobio vlastiti, Nadal i Đoković su slijedili, a sada ih imitiraju Alcaraz i Sinner.
I ponajviše: većina zarađuje više na marketinškim partnerstvima nego na prize moneyju osvojenom na turnirima. Ekonomija tenisa je takva: imidž se prodaje bolje od pobjeda.
Primjerice, kada Đoković osvoji Wimbledon, dobije 3 milijuna dolara. A kada Đoković nosi Lacosteovu opremu, zaradi triput više tijekom godine.
Slična je logika i kod Federera, čiji su marketinški prihodi često prelazili 80 milijuna godišnje. Oprema je postala središnji posao, ponekad čak i glavni izvor prihoda.
Velike figure tržišta: XXL ugovori i spektakularni raskidi
Novak Đoković tipičan je primjer zvijezde čiji su ugovori za odjeću naglo eksplodirali, do te mjere da je bilo potrebno promijeniti sponzora.
Još 2009. Srbin potpisuje desetogodišnji ugovor sa Sergiom Tacchinijem. No njegovi uspjesi ubrzo postaju problem.
Srbin osvaja previše turnira, prebrzo. Prodaja leti u nebo, ali brend ne uspijeva pratiti: raskida ugovor nakon dvije godine, nesposoban financijski podnijeti rezultate prvaka.
Đoković se potom oporavlja kod Uniqla 2012., prije nego što 2017. prelazi u Lacoste za oko 9 milijuna dolara godišnje.
Tomu se pridodaju i njegove tenisice Asics: 4 milijuna godišnje da bi opremili bivšeg svjetskog broja 1. Ukupno, Srbin danas zarađuje gotovo 25 milijuna dolara godišnje samo od sponzora.
Federer: 300 milijuna dolara za 10 godina
Drugi primjer je njegov bivši rival Roger Federer. No ovoga puta promjena je bila povezana s nesuglasicama s njegovim bivšim partnerom: Nikeom.
Naime, 2018. Švicarac napušta američku tvrtku i potpisuje jedan od najvećih ugovora u povijesti sporta: 300 milijuna na deset godina s Uniqloom. Važna, ali ne i jednostavna odluka, jer zapravo nije bila posve njegova.
„Nike, njegov povijesni partner, napustio ga je”, priznao je kasnije njegov agent Tony Godsick.
Još gore: Švicarac ostavlja iza sebe legendarni logo „RF”, u vlasništvu Nikea. Simbolična rana i jedan od najmoćnijih logotipova u sportu, oduzet mu je.
Napokon, kad je riječ o posljednjem članu Big 3, priča je drukčija. Rafael Nadal nikada nije napustio svojeg oprematelja (Nike), s kojim je potpisao već s 13 godina.
Vjernost koja je Španjolcu omogućila zaradu od 10 milijuna dolara godišnje i posjedovanje vlastitog, danas legendarnog loga: poznatih rogova Bika iz Manacora (Nadalov nadimak).
Nike već u budućnosti sa Sinnerom i Alcarazom
Ipak, Nadal i Federer sada su u mirovini, gubitak koji se za Nike može činiti golemim. Ali bez panike, kalifornijska je kompanija osigurala budućnost.
Naime, novi val već vrijedi zlata. Carlos Alcaraz i Jannik Sinner nove su prodajne mašine. Nike i ostali brendovi to su shvatili: njihov utjecaj na društvenim mrežama i njihovi rezultati lansirali su ih u zvjezdani status.
Njihovi ugovori? Između 15 i 20 milijuna eura godišnje svaki. Uz to, kao bonus, personalizirani logo poput njihovih prethodnika (Alcaraz bi svoj trebao otkriti na Australian Openu 2026.). I to je sve, samo tako.
Strategije brendova, ugovori i lov na talente
Situacija iz snova koja daje ideje i drugim brendovima. Svi žele svog Alcaraza i svog Sinnera, do te mjere da potpisuju s mladima i prije njihove 12. godine.
Društvene mreže pojačavaju vidljivost, a viralni junior može privući sponzore i prije nego što je odigrao ijedan glavni ždrijeb.
Diane Parry, bivša juniorska svjetska broj 1, priča: „S Asicsom sam potpisala vrlo mlada, čim sam počela igrati na juniorskom Touru.”
I to nije jedini primjer: Sharapova je svoj prvi Nike ugovor potpisala s 11 godina, Coco Gauff pridružila se New Balanceu s 14, a Venus Williams dobila je 12 milijuna od Reeboka sa samo 15 godina.
„Lakše je potpisati Novaka Đokovića nego neke juniore”
Sve češći fenomen koji brendovima često zadaje glavobolju. Pregovarati s mladim igračem ponekad je teže nego sa zvijezdom:
„Mnogo je lakše potpisati Novaka Đokovića nego neke juniore, jer on ima vrlo jasnu viziju. Točno zna što želi”, objasnila je Marina Caïazzo, konzultantica u Asicsu, našim kolegama iz Tennis Legenda.
Osim toga, obiteljski su pritisci često golemi. Roditelji žele osigurati budućnost. Brendovi žele zaključati ugovore. A igrači, ponekad još djeca, postaju mimo svoje volje marketinški vektori.
Nejednakosti: zvijezde i ostatak svijeta
Ako je borba među brendovima ikada bila žešća kako bi privukli nekog igrača ili igračicu, što se događa kasnije, jednom kad je ugovor potpisan? Koje su klauzule? Imaju li svi igrači ista prava?
Ne, neki prvaci na Touru mogu ispregovarati određene klauzule – maksimalan broj snimanja i događaja godišnje – ali mogu i birati svoju opremu, svoje tenisice i rade u uskoj suradnji s brendom.
Što (uvijek) ne vrijedi za prosječnog igrača, koji mora poštovati sljedeća pravila:
- isključivo nošenje brenda, prisutnost na traženim fotografiranjima, obveze prema medijima i društvenim mrežama, sve pod prijetnjom penalizacije u slučaju nenošenja opreme ili „nedostatka vidljivosti“.
Bijeg naprijed bez granica?
Odnos igrač‑brend tako se nastavlja razvijati iz sezone u sezonu. Teniski velikani oduvijek su bili plaćeni. Ali nikad toliko kao danas. Nikad tako rano u karijeri.
Tenis nikad nije bio medijski eksponiraniji. A iza kulisa, nikad profitabilniji. Tema koja postavlja sljedeća pitanja:
koliko daleko ćemo ići u pretvaranju tenisa i njegovih aktera u pravi marketinški proizvod? Je li to dobra stvar za tenis?
A ako nije, je li to nužno zlo? Ne riskiramo li usput izgubiti ono što čini „dušu” ovog gotovo dvostoljetnog sporta?
Davis Cup: između reformi, kritika i nacionalne kulture 
Paradoks koji dijeli tenis: između iscrpljenih igrača i zagušenog kalendara, ali sve brojnijih egzibicija 
Trening budućih prvaka: fokus na pad francuskog javnog modela naspram privatnih akademija 
Prijeti li padel tenisu? Uron u revoluciju koja potresa ustaljeni poredak