Mannarino et la terre battue, un désamour évident : “Je ne prends aucun plaisir”
Tenis je fascinantan sport. Ovisno o podlozi na kojoj se igra, razina igre nekih igrača može se znatno razlikovati. Dok uvijek postoje stručnjaci za igru na zemlji koji sudjeluju na turnirima na zemljanim terenima tijekom cijele godine, postoji i obrnuto. Naime, nekoliko igrača ima pravu averziju prema toj površini. To je posebno slučaj kod jednog od najboljih igrača francuske delegacije: Adriana Mannarina. Francuz, 22. na svjetskoj ljestvici ovog tjedna, uvijek je imao problema s prilagodbom svog tenisa na zemljanu podlogu. Ova sezona je možda najočitiji primjer. U 2024. godini igrao je 5 turnira na zemljanim terenima i zabilježio 5 poraza (Auger-Aliassime, Gasquet, Zhang, Darderi, Zeppieri) i osvojio samo jedan set.
Nažalost za francusku publiku, Roland-Garros nije bio iznimka. U dvoboju protiv Giulio Zeppierija, 148. na svjetskoj ljestvici i iz kvalifikacija, Mannarino je uspio impresionirati tek jedan set, da bi kasnije uvjerljivo izgubio (4-6, 6-2, 6-1, 6-2).
Na press konferenciji nakon meča, iskreni ćelavac nije se skrivao: “Borim se, ali ne uživam uopće. Ne vidim smisla igranja na potpuno lošim terenima gdje su uvijek krivi odskoci. Nikad ne znaš kako će lopta odskočiti.”
Ipak, 35-godišnji igrač nije osamljen u ovom slučaju. Na primjer, reakciju Kovačevića nakon poraza od Dimitrova u prvom kolu Roland Garrosa (6-4, 6-3, 6-4) možemo također spomenuti: “Sretan sam što je završilo!”
Davis Cup: između reformi, kritika i nacionalne kulture 
Paradoks koji dijeli tenis: između iscrpljenih igrača i zagušenog kalendara, ali sve brojnijih egzibicija 
Trening budućih prvaka: fokus na pad francuskog javnog modela naspram privatnih akademija 
Prijeti li padel tenisu? Uron u revoluciju koja potresa ustaljeni poredak