Federer, Nadal, Djokovic, Murray: ruke igrača često su podvrgnute teškim iskušenjima
Držale su trofeje i potpisivale nezaboravne pobjede. Ruke Rogera Federera, Rafaela Nadala, Novaka Đokovića i Andyja Murrayja među najpoznatijim su u svjetskom sportu. Ipak, ti precizni alati bili su podvrgnuti teškim iskušenjima desetljećima.
Rogera Federera povezujemo s gracioznošću i tečnošću. No čak je i švicarski maestro doživio trenutke intenzivne patnje. Godine 2014. priznao je da je osjećao kronične bolove u zglobovima prstiju, do te mjere da se bojao ispustiti reket usmjene izmjene.
"Nitko o tome nije govorio, ali moje ruke bile su moja slaba točka. Patio sam u tišini."
S druge strane, Rafael Nadal često je bio u središtu pažnje zbog ozljeda koljena ili stopala. No njegove su ruke bile poprište stalne muke. Njegov izrazito fizički stil i čvrsti hvat nanijeli su ekstremni pritisak na njegov lijevi zglob i prste.
"Imao sam otvorene žuljeve, krv na dršci. Ali odustati? Nemoguće."
Štoviše, na Roland-Garrosu 2019. morao je mijenjati hvat nekoliko puta po meču kako bi izbjegao opekline. Njegov dugogodišnji trener, Toni Nadal, ispričao je: "Ponekad je toliko bolovao da nakon mečeva nije mogao držati vilicu."
Kod Novaka Đokovića, iza njegove iznimne svestranosti krije se osjetljivost živaca u prstima. Srbin je 2020. godine priznao:
"Bilo je trenutaka kada zbog živčanog pritiska više nisam osjećao svoje prste."
Stoga je prilagodio svoj trening kako bi poštedio ruke, koristeći tehnike krioterapije, digitalne fizioterapije, pa čak i posebne rukavice u fazi oporavka.
Konačno, Andy Murray, poznat po svojoj otpornosti, također je iskusio tvrdokorne bolove u rukama, često zasjenjene njegovim problemima s kukom. No prema riječima njegovog bivšeg kondicijskog trenera:
"Andy je toliko čvrsto stisnuo reket da je imao stalne mikrolezije na dlanovima i podlakticama." "Kao da pijanist prizna da više ne osjeća svoje prste. To nitko ne želi čuti", dodaje bivši fizioterapeut s ATP turneje.
Danas najveći igrači surađuju sa stručnjacima za ruke, ortotičarima, koriste senzore pritiska, laserske tretmane i prilagođene protokole kako bi spriječili trošenje i optimizirali svaki pokret.
