"Bio sam uvjeren da neće izdržati i da ću pobijediti", Mahut se prisjeća svog legendarnog meča na Wimbledonu protiv Isnera

Danas, 25. lipnja, ostalo je samo nekoliko dana do početka Wimbledona. I, naravno, kada se spomine londonski Grand Slam, Nicolasu Mahutu neprestano pada na pamet jedan poseban meč.

Francuz, koji će s 43 godine završiti karijeru na kraju sezone, igrao je najduži meč u povijesti tenisa u prvom kolu izdanja 2010. godine, kada je izgubio od Johna Isnera (4-6, 6-3, 7-6, 6-7, 70-68 za 11 sati i 5 minuta, tijekom tri dana).

Sada kao komentator za Eurosport, rođeni Angersovac se detaljno osvrnuo na taj poraz 15 godina kasnije i izjavio da mu je sve lakše govoriti o tom meču, koji je godinama ostao kao trauma.

"Danas mogu reći da je to ostalo lijepo sjećanje i da je promijenilo tok moje karijere. Postoji pravi jaz između onoga što su ljudi osjećali tijekom ta tri dana i onoga što sam ja osjećao na kraju meča. Tada je prevladavao osjećaj poraza.

Trebalo mi je neko vrijeme da shvatim da je, na kraju, to bilo više od pobjednika i gubitnika. Danas nemam problema pričati o tome, znajući da moja karijera završava i da će se o tom meču možda govoriti kao o jedinoj stvari koja će ostati od moje karijere.

Ali znam da sam osvojio titule u pojedinačnoj konkurenciji i Grand Slamove u parovima. Više nisam nužno povezan s mečem koji sam izgubio, a to je za mene bilo jako važno.

Wimbledon je moj omiljeni turnir. Nisam bio dovoljno jak da ostavim svoj pečat na turniru pobjedom. Kroz taj meč, John (Isner) i ja smo imali priliku upisati svoja ima, iako je to samo mali dio povijesti turnira.

Ja sam dio toga i jako sam ponosan na to. John i ja nikad nismo razgovarali o tom meču zajedno. Mislim da on to iz stida ne čini, ali to će se jednog dana dogoditi. Naravno, imam pitanja!

Bio sam uvjeren da neće izdržati i da ću pobijediti. On je visok 2,10 m i jedva se mogao micati. Koja je bila njegova duboka motivacija? Znam svoju, znam što me je guralo da pređem svoje granice, ali bilo bi mi zanimljivo saznati što je njega guralo, jer to je više od puke pobjede u teniskom meču. Volio bih znati kako je nosio te trenutke kada je fizički bio jako loše.

Ako sam izdržao tako dugo, to je zato što sam bio uvjeren da ću pobijediti. Rekao sam to svojim najbližima. Za mene je taj meč bio i za njih. Bio sam svjestan da takav meč više nikad neću doživjeti, to je bilo jedinstveno iskustvo.

Kada je završilo, morao sam prihvatiti. Nisam uspio, imao sam osjećaj da sam razočarao sve. Ne sjećam se ničega od meč-lopte pa sve do svlačionice.

Prošao je užasan sat i pol dok sam plakao u svlačionici. Nisam prestajao ponavljati svom treneru: 'Što sam loše napravio u tom posljednjem gemu?', jer u tom trenutku se toga nisam ni sjećao.

Zanimljivo je da me danas, 15 godina kasnije, očito više povezuju s tim mečem nego s time što sam bio svjetski broj 1 u parovima ili što sam osvajao Grand Slamove, što je normalno.

Ali ono što me veseli je to što me još uvijek pitaju jesam li pobijedio u tom meču. Ponekad se zabavljam i kažem: 'Da, da, pobijedio sam.' Ove godine ću se vratiti sa svojim sinom i to će mi biti prilika da mu pokažem, pa čak i ispričam dio tog meča", zaključio je Mahut za Eurosport.